Iz medija : UPITNA JE ELEMENTARNA PISMENOST GRAĐANA BiH
Rođen sam 26. 05. 1981. godine. Završio sam Defektološki fakultet Univerziteta u Tuzli, te sam po zanimanju diplomirani defektolog somatoped. Znači, osoba sam koja se svojim profesionalnim identitetom bavi edukacijom i rehabilitacijom osoba sa motoričkim poremećajima i hroničnim bolestima.
Također, završio sam postdiplomski studij na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli, te sam stekao zvanje magistra društvenih nauka iz područja motoričkih poremećaja i hroničnih bolesti. Nakon završetka postdiplomskog studija, primarno se interesujem za metodologiju naučnih istraživanja u društvenim naukama sa posebnim akcentom na područje motoričkih poremećaja i hroničnih bolesti, te sam zainteresovan za zajednička učestvovanja i implementaciju inter i transdisciplinarnih studija koja bi se bavila ovom tematikom. Do sada sam objavio 22 naučna i stručna rada u zemlji i inostranstvu, koautor sam knjige „Obrazovanje odraslih u BiH”, te sam bio jedan od recenzenata knjige „Moj pogled na život iz kolica” autora Damira ef. Babajića, na što sam posebno ponosan. Trenutno sam član Instituta za humanu rehabilitaciju, predsjednik sam skupštine Centra za edukaciju i profesionalnu rehabilitaciju, te sam u zvanju višeg asistenta (bez zasnivanja radnog odnosa) na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, uža naučna oblast motorički poremećaji i hronične bolesti.
INICIJATIVA: Mlada ste osoba, i poziv Vam je usko vezan za osobe sa invaliditetom. Kako je došlo do toga da se odlučite za taj poziv?
Iskreno Vam moram reći da nisam planirao upisati fakultet koji se odnosi na rad sa osobama sa invaliditetom. Po završetku srednje škole planirao sam upisati Filozofski fakultet odsjek Engleski jezik i književnost gdje nisam bio primljen. Nakon toga pokušao sam upisati isti fakultet, ali odsjek Pedagogija i psihologija, gdje također nisam bio primljen iz meni poznatih razloga koje ovom prilikom ne želim iznositi. Nakon toga primljen sam na tada Defektološki, a danas Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Moram istaći da nisam planirao ostati na ovom fakultetu, ali ubijeđen sam da postoje stvari u životu na koje nekada ne možemo uticati, a što je i u skladu sa šestom temeljnom istinom vjere da sve što se događa biva Božijom voljom i određenjem.
Danas sa ponosom mogu reći da sam prezadovoljan svojim pozivom koji mi je pomogao lično i u porodici, jer je moj otac nakon oboljenja ostao bez noge i postao osoba sa invaliditetom. Ne znam kako bih se nosio sa time i ne znam kako bih mu pomogao da prihvati „sliku svog tijela” da nisam završio Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.
INICIJATIVA: Ovaj intervju radimo, između ostalog, povodom Međunarodnog dana nepismenosti koji se u svijetu obilježava 8.septembra, a utemeljio ga je UNESCO, 1966., sa ciljem promovisanja pismenosti. Dok se u svijetu radi na informatičkom opismenjavanju u Bosni i Hercegovini upitna je ne samo funkcionalna već i elementarna pismenost njenog stanovništva. Mislite li, kao mlada osoba, da je doista tako?
Slažem se da je upitna elementarna pismenost građana BiH, ali moram reći da je zastupljena tercijarna pismenost, odnosno informatičko opismenjavanje. Ovdje govorimo o dvije kategorije ljudi, oni koji nisu završili osnovno obrazovanje i oni koji se u skladu sa potrebama tržišta rada dodatno edukuju, jer je za posao „21 stoljeća” poznavanje rada na računaru i stranog jezika osnova svakog konkursa. Kada govorimo o elementarnoj (ne)pismenosti, a koliko je poznato iz dostupne literature nedovoljan je broj istraživanja u BiH koji se bave ovom tematikom. Postoje određena istraživanja koja nisu reprezentativna za područje Bosne i Hercegovine i ti podaci pokazuju da imamo oko 5,4% nepismenog stanovništva. Ove godine je popis stanovništva u Bosni i Hercegovini na osnovu kojeg ćemo prije svega moći govoriti o broju (ne)pismenih. Dobijeni podaci zasigurno će poslužiti svima onima koji se bave ovim problemom i iskreno se nadam da će nadležna ministarstva imati više sluha za ovu populaciju osoba. Pod ovim podrazumijevam povećanje grant sredstava nevladinim organizacijama koje će raditi i koje rade na opismenjavanju građana Bosne i Hercegovine, jer smatram da su NVO jedan od ključnih, možda u vlasti nedovoljno „prepoznatljivih” faktora koji služe građanima ove zemlje.
INICIJATIVA: Kao mlada osoba koja se isključivo bori vlastitim snagama bez ikakve pomoći drugih ljudi, u vremenima koja mnogi karakteristišu kao „vremena štele”, možete li nam malo reći kako je tekla vaša borba da se intelektualno uzdignete vlastitim znanjem i uspijete u tome?
Svi mi u jednom dijelu života pronalazimo sebe, neko ode na lijevu, neko na desnu stranu, ali ipak na kraju, bar većina ljudi, odabere pravi put. Po mom ličnom shvatanju, formula uspjeha je vjera. Naravno, različita su vjerovanja, meni su vjerovanje u Boga i vjera u uspjeh pomogli da ustrajem na putu ulaganja u znanje.
Ovdje ne smijem zaboraviti i svoje roditelje, svoju užu porodicu koji su me uvijek podržavali i podržavaju na putu sticanja i ulaganja u znanje, na čemu iskreno od srca zahvaljujem. Naravno, znanje ne dolazi samo, njega treba tražiti i zaslužiti, isto kao što posao treba tražiti i zaslužiti. Koliko dajemo, toliko i dobijemo, koliko posadimo, toliko i poberemo. Postoji jedna slatka tajna u znanju koja tjera čovjeka da cjeloživotno ulaže u sebe. To je znanje o neznanju. U prilog ovome ide Sokratova misao „Ja znam da ništa ne znam”. Ja ne prihvatam neuspjeh, jer za sve ono što smo, zaslužni smo samo mi. Npr. dobar sportista je zaslužan svom zalaganju, dobar rezultat se ne postiže bez treninga. Moja borba je moj trening, moj trening je moj uspjeh.
INICIJATIVA: Sada već radite i doktorat, da li je bilo teško odlučiti se na taj korak i odabrati temu koju želite istražiti?
Mogu slobodno reći da sam u fazi završetka doktorske disertacije na koju sam posebno ponosan. Sama tema disertacije je rezultirala promišljanjima o načinu inoviranja komplementarno suportivnih terapija koje se bave prevencijom, edukacijom i rehabilitacijom majki djece sa cerebralnom paralizom. Na ovom svijetu svi pronalazimo sebe. Ono što ostavimo iza sebe, to smo mi, naše djelo predstavlja ko smo bili. Prva od misli o doktorskoj disertaciji koja je dominirala u mojoj glavi je da bude od koristi ljudima i da bude dobro djelo na ovom svijetu.
Druga misao, a ne i manja važna je da tema usko bude vezana za religioznost, odnosno vjeru. Stoga u dogovoru sa mentorom definisali smo temu doktorske pod nazivom „Egzistencijalna napetost i mehanizmi suočavanja majki djece s cerebralnom paralizom” u kojoj se između ostalog eksperimentalno ispitivao uticaj Kur’ana na promjene koping mehanizama majki djece s cerebralnom paralizom. Dobijeni rezultati daju za pravo da se i u edukacijsko-rehabilitacijskoj praksi kao jedna od inovativnih komplementarno suportivnih terapija primjenjuje i hagioterapija (terapija vjerom).
INICIJATIVA: Dosta vremena provodite u društvu osoba sa invaliditetom. Iskreno, kakav je osjećaj biti u društvu te populacije? Pričinjava li Vam to zadovoljstvo, odmor, mir u duši… ili je to isključiv dio poslovnog opredjeljenja?
Po meni ne postoji razlika između društva u kome su osobe sa invaliditetom i društva gdje nema osoba sa invaliditetom. Jedan od mojih najvećih prijatelja je osoba sa invaliditetom i zajedno se znamo osjećati i dobro i loše, raspoloženo i neraspoloženo, znači sve ono što danas prati jednog čovjeka.
INICIJATIVA: U političkim ste vodama. Odakle interes za politiku?
Nažalost danas se na politiku gleda kao na „zanimanje”, a ne kao na mehanizam uspostavljanja i poboljšanja kvalitete života građana koji čine našu državu.
Danas je problem što mi svi imamo individualnu pamet, ali smo reducirani sa kolektivnom pameću. Svojim uključenjem želim biti aktivni participant i neko ko će učestvovati u kreiranju kolektivne politike gdje će svako raditi svoj posao. Bosna i Hercegovina je već dugi niz godina prehlađena i imuni sistem je toliko oslabljen da postojeći „antibiotici” ne pomažu. Došlo je vrijeme promjena, a te promjene su mladi koji predstavljaju novi koping mehanizam u jačanju društva u cjelini.
INICIJATIVA: Šta nam možete reći o današnjem stanju u BiH što se tiče zapošljavanja? Čekati i tražiti posao ili „put pod noge”?
Ovo je najteže pitanje koje se postavlja u BiH. Jasno je da se stopa nezaposlenosti iz godine u godinu povećava. Mislim da će se i dalje povećavati sve dok ne shvatimo da svako treba raditi svoj posao. Treba konačno pustiti struku da radi. Vremena više nema, ključno je razvijati privredu, otvarati nova preduzeća i zaustaviti privatizaciju naših preduzeća po sistemu „jedna marka”. Ja sam lično opredijeljeni patriota i mislim da, ukoliko je to moguće ne treba napuštati BiH.
INICIJATIVA: Ima li neka poruka mladima, osobama sa invaliditetom, javnosti?
Gradimo društvo koje se temelji na znanju i činimo dobra djela, jer nas ona nikada neće ostaviti.
Pripremila: Larisa Bajrić